Dnevnik dnevnika, studeni 3

3. studenog - Inma je neodoljiva. Iza sebe ima mnogo godina pacifističke borbenosti i u Bambus je stigla puna energije i osmijeha.

Planirali smo pozornicu Barcelone, a u međuvremenu smo razgovarali o onome što se događa u gradu. Katalonski glavni grad svakodnevno prelazi
manifestacije: osuda neovisnih političkih vođa imala je učinak polarizacije i politički sukob je završio u ćorsokaku.

Osjećaj je da nitko ne zna izaći iz toga. Barcelona u ovom trenutku nije jedan, ali to su dva grada: grad Katalonaca kasnije i onaj turista koji s istom radoznalošću fotografiraju manifestacije i Sagradu Familiu.

Dva grada koja se dodiruju, ali ne dodiruju. Gotovo se čini da za turiste događaji nisu ništa drugo do slikoviti spektakl.

To puno govori o općoj navici u sukobu. Nije tako za one koji žive u ovom gradu i duboko osjećaju opuštenost koju izaziva ova opozicija.

Organiziramo se za doček na brodu Nariko Sakashita, hibakuši

O tome se raspravlja i na brodu Bambus dok organiziramo doček Nariko Sakashita, Hibakushe, preživjelog nuklearnog bombe Hiroshime.

Nariko dolazi u dva popodne s Masumijem, njenim tumačem. Čekamo staricu i pola sata lutamo u potrazi za ljestvama kako bismo se ukrcali.

Kad stigne, ostavlja nas bez riječi: dama 77 godina koja se kreće s okretnošću djevojke. Ukrcavate se praktički bez pomoći.

Kad je bomba eksplodirala u Hirošimi, Nariko je imao dvije godine. Čitav život obilježila je atomska bomba.

Sjedimo na trgu, oko stola za kojim jedemo i radimo. Postoji tišina i čekanje.

Nariko počinje govoriti: «Arigato…». Hvala, to je tvoja prva riječ. Zahvaljuje nam na susretu i što smo je saslušali.

Glas mu je smiren, izraz mekan, u riječima nema ljutnje, ali postoji granitna odlučnost: svjedočiti.

Najstariji se posada sjeća godina hladnog rata

Najstariji od posade pamte godine hladnog rata, duge pacifističke marševe protiv nuklearnog oružja.

Najmlađi znaju malo, čak je i priča o kraju Drugog svjetskog rata i bombama bačenim na Hirošimu i Nagasaki za njih daleki događaj. Međutim, prošlo je samo sedam desetljeća

“Imao sam samo dvije godine kada je bomba eksplodirala. Sjećam se da moja majka pere rublje. Onda me nešto natjeralo da poletim”, kaže Nariko.

Ostala sjećanja na taj dan su ona koja je obnavljao tijekom godina kroz priče svoje majke i drugih članova obitelji.

Obitelj Nariko živjela je kilometar i pol od mjesta udara bombe. Njegov otac bio je u ratu na Filipinima, a majka i dvoje male djece, Nariko i njegov brat, živjeli su u Hiroshimi.

Eksplozija ih je iznenadila u kući: bljesak, zatim mrak i odmah nakon snažnog vjetra koji je uništio kuću.

Nariko i njezin brat ozlijeđeni su, majka se onesvijesti i kad se oporavi

Nariko i njezin brat su ozlijeđeni, majka se onesvijesti, a kad ponovi svijest, zgrabi djecu i bježi. Čitav život nosit će u svom srcu krivnju što nije pomagao svom susjedu koji je tražio pomoć pokopan ispod ruševina.

“Majka mi je pričala o tom glasu koji je tražio pomoć. Prijatelju i susjedu nije mogla ništa učiniti

Morao je spasiti svoju djecu. Morala je birati i zbog toga se cijeli život osjećala krivom”, kaže Nariko.

S djecom žena istrčava na ulicu, ne znajući kamo dalje. Pakao je na ulicama: mrtvi ljudi, komadi razbijenih tijela, ljudi koji nesvjesno hodaju tijelima živim mesom od opekotina.

Vruće je i svi su žedni i trče do rijeke. Leševi ljudi i životinja plutaju u vodi.

Počinje padati crna kiša, poput komada ugljena. Radioaktivna je kiša. Ali nitko ne zna.

Majka stavlja svoju djecu pod nadstrešnicu kako bi ih zaštitila od onoga što pada s neba. Tri dana grad gori.

Stanovnici Hirošime vjerovali su da ih je pogodila snažna bomba

Nitko ne zna što se događa, stanovnici Hirošime jednostavno misle da ih je pogodila moćna nova bomba.

I u tom trenutku Narikina sjećanja postaju izravna: «Imala sam dvanaest godina i, kao i svi stanovnici Hirošime, mislila sam da sam drugačija.

Preživjeli su, pogođeni zračenjem, oboljeli, rađala se deformirana djeca, bila je bijeda, pustoš, a mi smo bili diskriminirani jer su nas drugi smatrali duhovima, drugačijima. S dvanaest sam odlučila da se nikad neću udati.

Nije lako razumjeti što su doživjeli u Hirošimi nakon bombe.

Jedno je jasno: stanovnici nisu znali ništa o učincima zračenja i nisu razumjeli što se događa; bolesti, deformacije nisu imale objašnjenja.

I nije bilo slučajno. Povjesničari su dokumentirali namjernu i radikalnu cenzuru učinaka atomske bombe, cenzure koja je trajala najmanje deset godina.

Ne bi se trebalo znati da su ove dvije bombe pale na Hirošimu i Nagasaki, s motivacijom da okončaju Drugi svjetski rat i uvjere Japan da se predaju, imati utjecaja na buduće generacije.

Rat za narod Hiroshime i Nagasaki još nije završen.

Nariko nastavlja brojati. Priča o tome kako je odlučila biti živa svjedokinja: “Moja majka nije htjela da pričam o tome. Bojala se da će me obilježiti i diskriminirati

Bolje je zatvoriti i krenuti dalje. Kad sam upoznao kakav će biti moj muž, također iz Hirošime, nešto se promijenilo.

Moj svekar je rekao da moramo reći, da moramo objasniti svoje iskustvo svijetu kako se ne bi ponovilo. Stoga sam odlučio putovati
širom svijeta i ispričaj to”.

Kaže nam kad je upoznao sina pilota Enola Gaya, bombaša koji je bacio bombu

Kaže nam kad je bio u školi u Sjedinjenim Državama i morao se nositi sa skepticizmom i hladnoćom nekih dječaka koji nisu htjeli čuti
njegove riječi i kad je upoznao sina pilota Enola Gaya, bombaša koji je bacio bombu.

Prošla su gotovo dva sata i unatoč napornom prijevodu, s japanskog na španjolski i sa španjolskog na talijanski, nije bilo vremena za ometanje.

Kad dođe vrijeme za odmor, jedna od posada nježno pita Narika:

“Hoćeš li čaja?” Ima onih koji ne mogu suzdržati jecaj.

Na brodu je Bambus pomalo špartanski, voda za čaj se obično kuha u velikom loncu, istoj u kojoj kuhamo tjesteninu, zatim bacamo vrećice i sve poslužimo s loncem u jednostavnim šalicama.

Moramo priznati da naša čajna ceremonija ostavlja mnogo željenog.

Moramo priznati da naša čajna ceremonija ostavlja mnogo željenog. Zamislite što će misliti naš japanski gost.

Skenirali smo je čekajući reakciju. Uzmi šalicu, pokaži svijetli osmijeh, nakloni glavu i reci: Arigato.

Sad je mrak Nariko i Masumi moraju se vratiti. Zagrljujemo se, sastat ćemo se u brodu mira u 48 sati.

Ubrzo nakon što se René, Inma, Magda i Pepe ukrcaju, ideja je da zajedno napravimo trenutak za razmišljanje, ali mi na kraju pričamo svoje priče
dok jedemo kolačiće koje su nam donijeli.

A napravimo još jedan čaj. Dobro je biti na Bambusu s novim prijateljima i dobro je misliti da postoji mreža ljudi koji godinama uporno istraju u svom radu na nuklearnom razoružanju.

Novi izazov za nuklearno razoružanje je postići ratifikaciju 50-a TPAN-a

“Bili smo mladi kad smo počeli, a sada imamo bijelu kosu. Proveli smo toliko kampanja, pretrpjeli mnoge poraze i neke pobjede kao što je ICAN-ova međunarodna kampanja za ukidanje nuklearnog oružja, Nobelova nagrada za mir 2017.“, kaže Inma

Novi izazov za nuklearno razoružanje je postići ratifikaciju 50-a TPAN, međunarodni ugovor o zabrani nuklearnog oružja.

To je prvi cilj ožujka. Svi bismo trebali biti zabrinuti da na svijetu postoje nuklearni uređaji 15.000, od kojih je 2.000 operativan i spreman za upotrebu za minutu; U Europi postoje nuklearni uređaji 200, od kojih je većina na Mediteranu.

Međutim, čini se da je fokus na nuklearnu energiju došao do kraja liste prioriteta država i javnog mnijenja, iako, za razliku od malog Narika i Japanaca 1945-a, točno znamo kakve su posljedice Atomska bomba: strašni rat koji traje generacijama.